Branka Ilakovac: Ključan problem je što ljudi nisu svjesni da bacaju hranu

Branka Ilakovac je jedna od osnivača i predsjednica Centra za prevenciju otpada od hrane (CEPOH), nevladine stručno-znanstvene udruge koja potiče i promovira održivo gospodarenje otpadom od hrane. Jedna je od prvih osoba koje su prepoznala važnost Zero Food Waste Revolucije. S Brankom smo razgovarali o problematici bacanja hrane u Hrvatskoj i radu CEPOH-a, a budući da se ovom temom ne bavi samo profesionalno, nego stvarno živi zero food waste, otkrila nam je i najvažnije za sve one koji tek postaju svjesni problema – od kojih promjena krenuti.

U kojem trenutku ste postali svjesni problema bacanja hrane, što je na to utjecalo?

S podatkom da trećina proizvede hrane u svijetu propadne ili se baci susrela sam se 2013. godine, dok sam radila kao glasnogovornica u tadašnjoj Agenciji za zaštitu okoliša. Malo po malo počela sam sve više čitati o ovoj temi i shvatila sam da je to nešto što me doista zanima jer je potencijal za istraživanje bio ogroman. Stoga se može reći da je tema odabrala mene, a ne ja nju.

Doktorirala sam 2018. na Agronomskom fakultetu na temu „Ponašanje kućanstava u postupanju s otpadom od hrane“. CEPOH sam osnovala s nekoliko istomišljenika koji i sami podržavaju borbu protiv otpada od hrane, u ožujku iste godine. Od tada sam predsjednica udruge koja se uključuje u projekte edukacije na svim razinama, te informiranja potrošača o smanjenju otpada od hrane. Nadam se da će u skoroj budućnosti rad udruge poput naše biti od veće važnosti i da će se resorna tijela ipak pokrenuti i dati naglasak smanjenju otpada od hrane kao prioritetnom području u okolišu.

Koji su ključni problemi bacanja hrane u Hrvatskoj i koja bi bila najučinkovitija rješenja?

Ključan problem je što ljudi nisu svjesni da bacaju hranu. Svi će vam reći odmah „ja ne bacam“, ali to jednostavno nije točno. Svi bacamo jer svi jedemo, a potrošači, odnosno sektor kućanstava, „najzaslužniji“ je za stvaranje otpada od hrane u Hrvatskoj on u ukupnim količina sudjeluje s oko 76 %. Stoga je najvažniji korak naučiti potrošače da smanje količine hrane koju bacaju.

Edukacija je dakle najvažnija i najučinkovitija. Primjerice, kroz EU projekt „Izgradnja kapaciteta za Zeleni europski plan po mjeri lokalne zajednice“, koji vodi CEPOH, želimo educirati sve aktere uključene u doniranje hrane, s naglaskom na krizne situacije koje nas sve češće pogađaju posljednjih godina. Pojednostavljeno, namijenjen je svima koji želi pomoći u kriznoj situaciji prvenstveno doniranjem hrane, što su najčešće razne građanske inicijativa i udruge koje mobiliziraju lokalno stanovništvo.

Na projektu ćemo izraditi dva vodiča, jedan za krizno komuniciranje, a drugi o pravilnom doniranju hrane u kriznim situacijama, i njemu će točno će biti navedeno što se može, kome i u pod kojim uvjetima donirati. Ovo je važno da se ne bi ponovile situacije da građani iz najbolje namjere donose hranu koja se ne može ili ne smije prihvatiti jer primjerice nema deklaracije ili joj je istekao rok. Mislim da se svi sjećamo fotografija nakon potresa u Sisku i Petrinji kada je došlo do takvih negativnih situacija zbog nejasne komunikacije. Održat ćemo i seriju webinara kako bi udruge i građanske inicijative dodatno educirali i osnažili u području doniranja hrane.

Može li se zero food waste opisati kao stil života? Što biste izdvojili kao osnovne principe takvog življenja?

Ukratko, najvažniji je princip plansko upravljanje hranom u kućanstvu. Detaljnije, to obuhvaća planiranje jelovnika, te u skladu s njim i ciljane kupovine, provjeravanje zaliha u hladnjaku, zamrzivaču, ormarićima i smočnicama, pravilno čuvanje hrane, te kreativno iskorištavanje ostataka. Za one koje se hrane vani, svakako je preporuka da komuniciraju prilikom naručivanja kako bi se izbjegle situacije da se na tanjuru nađe nešto što ne vole jesti ili da se ne pogodi optimalna količina jela. Također ostatke treba ponijeti kući i konzumirati ih u idućem obroku ili idući dan. Ono što je okosnica u ovakvom pristupu je biti svjestan potencijalnih situacija koje bi mogle rezultirati nastankom otpada.

Kako izgledaju vaše svakodnevne navike vezane uz kupnju i pripremu hrane? Planirate li kupnju, obroke, pripremate li ih unaprijed?

Planiram tjedne obroke, ali isto tako i kupovinu i uvijek imam popis potrebnih namirnica. Kod mene nema ishitrenih kupovina ili kupovine proizvoda na akciji ako se radi o hrani koja se brzo kvari. Jako je važno poznavati svoje realne potrebe i ne povoditi se nekim idejama o izobilju jer nažalost živimo u vremenu konzumerizma. Moj hladnjak je uvijek poluprazan i trudim se iskoristiti sve ono što već imam u kući. Ako mi se dogodi iznenadno putovanje, odnijet ću susjedima namirnice za koje znam da će se vjerojatno pokvariti dok se ja vratim. Ovakav način života vrlo brzo daje pozitivne rezultate i mislim da vas potiče da budete sve bolji i bolji u rukovanju s hranom, barem je tako bilo u mom slučaju i ponosna sam jer sam prije puno više bacala.

Događa li se ipak da stvarate otpad od hrane za koji vjerujete da bi se mogao izbjeći? U kojim situacijama? Mislite li da još uvijek ima prostora za osobni napredak u tom području?

Naravno da se događa i meni da bacim hranu, i to često ističem na predavanjima kako bih vrlo otvoreno komunicirala o tom problemu s kojim se svi susrećemo. To se ipak dogodi rijetko i u zanemarivim količinama jer ja ne gomilam hranu u svom kućanstvu pa samim time mogućnost bacanja svodim na minimum. Uz to, postoje i nejestivi dijelovi koji će u svakom slučaju biti otpad, pa će završiti u smeđoj vrećici. Mjesta za napredak uvijek postoji jer idealno ne postoji.

Što biste savjetovali nekome tko tek sada prepoznaje da problem postoji? Od kojih promjena krenuti?

Za početak neka 7 dana upisuju što, koliko i zbog čega bacaju. Na osnovu te početne informacije spoznat će u čemu je problem, je li to prekomjerna kupovina, prevelika količina pripremljenog jela ili primjerice zaboravnost kod ranije kupljene hrane koja se pokvarila nakon isteka roka.  Kada se utvrde razlozi onda se treba usmjeriti prema rješavanju problema. Ističem kako na Internet stranici www.cepoh.hr u rubrici Savjeti imamo niz korisnih materijala za potrošače, primjerice primjer tjednog jelovnika ili vodič za čuvanje voća i povrća, normativi blagdanskog objeda i sl., koji mogu biti koristan saveznik u borbi protiv bacanja hrane.

Svaka je promjena prema smanjenju bacanja dobra i rezultati se vrlo brzo postižu, samo je potrebna disciplina. Primjerice, za vrijeme lockdowna zbog COVIDA uspjeli smo smanjiti bacanje hrane za nekih 10%, jer je bio otežan odlazak u kupovinu, bili smo u domovima i planirali obroke, te koristili zalihe namirnica. Dokazali smo da možemo, samo trebamo nastaviti u istom smjeru.